Još toga otkrivam ovih dana

Jedan sasvim običan četvrtak

16 April 2009

... bar je tako trebalo da bude.
Dan je divan, prolećni, onaj suncem obasjan. Tako sam se radovala baš ovakvom vremenu, 23 stepena max dnevna, još uvek se sećamo zime (pre dva dana smo poslali decu u vrtić u zimskim jaknama), a već nam trebaju naočare za sunce. Može da se diše (asfalt još nije počeo da prži), gde god se okrenem jorgovan... Počinje istina: na mnogim mestima očerupan (jorgovan) jer je svako dao sebi za pravo da otkine samo malo cveća, ma samo malo da ukrasi dnevnu sobu. Pa dobro, ta tradicija dugo traje, sve je dobro dok ne počne da se kida divlja trešnja sva u cvetu, to me već dovodi do usijanja, al ove godine toga izgleda nije bilo.

Dakle, dan je počeo sasvim obično. Znala sam ipak da zbog neke sopstvene nemarnosti treba sa posla da idem na drugi kraj grada (ne putujem mnogo gradskim prevozom, i nikad ga nisam mnogo koristila, nazovite to sreća ili snobizam meni je svejedno, nemam ni želje ni snage da se snalazim po gsp-u). A onda sam morala da se vratim na posao, pa u banku, pa kući.
I dok je dan bio u onom svom prvom delu, i ja sam se vozila puna ljubavi prema toplom vremenu koje me okružuje. Al kad je prošlo podne, nervoza je valjda krenula da osvaja sve nas.
Uđem u poštu, ispred mene trudnica sa stomakom do zuba, možda već u terminu. Stoji i čeka red, njen muž se šeta, vidno uznemiren. Pitam se kako to da je niko ne pozove da završi posao, pa ovo je vreme teško za sve nas... svi šalteri zauzeti, a i ne čeka šalter, treba joj kreditna služba ili šta već. Tamo mlada devojka i mladi službenik. A vreme prolazi. I odjednom bum, muž se ljuti i uskoro mi postaje jasno zašto je šetkao kao lav u kavezu: dotična mlada dama je ušla preko reda, ja to nisam videla, al vazduh su ispunili revolt i bes.
Devojka ljuta izlazi iz boxa (separea, ili kako već treba nazvati te sklepane kancelarije), a muž ide dalje, ljuti se na bankarskog službenika. A ovaj odgovara: ‚‚Oprostite gospodine nismo mi dužni da gledamo ko je sledeći na redu. To vi kontrolišite.'' Trudnica bi samo da završi posao i ode, beba u stomaku verovatno isto!
Razmišljam kako je svako spreman da se odrekne svog dela krivice, pre nego da požuri da toj istoj trudnici uputi izvinjenje, ako ni zbog čega drugog ono da mu se ne porodi tu ispred njega. Ni čašu vode, ni lepu reč, čak ni ćutanje, nećete dobiti NIŠTA u banci. Tu izgleda možete samo da donosite, na ostalo zaboravite, i po mogućstvu dršite se para, ne tebaju im ni vaši osmesi.
Dal je to tako svuda, dal tako stvari funkcionišu svuda u svetu? Ja ne znam, nisam koristila bankarske usluge nigde u Evropi, ni šire.
Izvinjavam se sada svima koji nisu takvi, ima i toga naravno, al eto ja valjda sa ovom filijalom nikako nemam sreće.
A onda završim posao, srećna izletim napolje, da ih ne gledam, jer je i gospođa šalteruša pored mene bila neljubazna prema klijentu koji je neobavešten (njoj se smena završava za 5 minuta). Ulećem u autobus (ponovooo) i krećem kući, osmeh mi se vraća na lice od same pomisli na kafu koju evo pijuckam polako. I opet bum... u prevoz ulazi veoma stara osoba sa štapom, vodi je stara osoba bez štapa, i sve to traje. A za njima ulazi sredovečna svađalica sa mlađom drugaricom, gunđa i kaže ‚‚veštica''. Na to će starija gospođa: ‚‚Ostarićete i Vi'', al nema prema kome da bude ljubazna. Nije bitno što je štap zasmetao jednoj ciganki koja je htela da uđe prava i sedne što pre, mogla je to biti bilo koja džangrizava sredovečna, životno nezadovoljna osoba. Ne bi bila ni prva, na žalost ni poslednja. Mene je fascinirala ljubazna ogorčenost one starije gospođe koja ni u takvom očaju pa i čudi (sumnjam da je sve ovo očekivala), nalazi u sebi kulturni odgovor. Gde smo izgubili to, onako usput dok nas je život mleo, pa sad i ja u sebi pre nalazim ružne reči i negativnu energiju, nego kupturu i samokontrolu.
Setih se odmah posle toga majke hrabrost, i ... dan postade težak i smoran.

A onda sam naišla na parkić u kraju, sređuju ga, travica divno zelena, lišće na drveću treperi, kako to da nas priroda još uvek trpi a mi smo tako grozni prema njoj?!
Na sve to srednjoškolac koji ide ispred mene, baci opušak u stranu, pih promašio je kanalizaciju, pa šta sad...
I mogla bih sad da dramim, i bi mi jasno što nas kritikuju (da ne upotrebim goru reč) da smo nevaspitani i štrokavi... al evo završila sam kafu, i odoh da popijem sokić na terasi, pa ću kasnije ponovo da vagam, kako treba odgajati dete u ovim moralno teškim vremenima u kojima treba i preživeti.
Samo mi je žao što onoj mladoj mami ne rekoh da misli na to malo čudo prirode u svom stomaku, i ne gubi živce ni zbog čega; pa evo ako vas ima još danas iziritaranih, ovo je moja podrška vama i tim malim krofnama u vašim stomacima.

1 comments:

Ninočka said...

http://izdrugogugla.blog381.com/2009/01/20/cestitka/

interesantno, da nije jezivo bilo bi smešno

 
Creative Commons лиценца
Ово дело је лиценцирано под условима лиценцеCreative Commons Ауторство-Некомерцијално-Без прерада 3.0 Србија. Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 Serbia License.