Post, za sad, bez kraja

Tamo gdje je sve po mom   (Jinx)

Tko je kralj, tko pleše sam?
Sve tajne ovog karnevala znam,
Muči me samo da li tu sam gost,
Možda i moje lice krije lica još...
Al', čemu strah i čemu sram?
Ja neću više čekati ni dan,
galama zove, ali neću s njom:
idem tamo gdje je sve po mom!

Da ne poludim, da ne mislim,
da ne čujem i ne vidim,
da ne izgorim u sjaju tom,
idem tamo gdje je sve po mom

Tko je kralj, tko pleše sam?
Sve tajne ovog karnevala znam;
galama zove, ali neću s njom:
idem tamo gdje je sve po mom!

Da ne poludim...

Tamo gdje je davno stao sat
i vrijeme broji se na bezbroj načina,
tamo gdje još ima snova,
tamo gdje je parada ova
nema puno smisla vjeruj mi...
Čemu strah i čemu sram?
Ja neću više čekati ni dan,
galama zove, ali neću s njom:
idem tamo gdje je sve po mom!

Da ne poludim...


Nema tog optimizma koji me može ostaviti ovde, nije me strah da odem (u to sam pogrešno verovala)- strah me je da neću moći da odem. I šta ako ne uspem, kako da naučim da ostanem?!
Onda ću i ja da sročim neki tekst o optimizmu, ako ne u okviru pomenutog projekta, onda za mene i iz inata.
A do tad ... da ne poludim... nema puno smisla vjeruj mi...